“Često me pitaju koliko uspješnih medijacija odradim na poslu – teško mi je na to pitanje dati odgovor.  Zašto? Jer odgovor ovisi o tome kako definirate uspjeh.

Naravno, pojednostavljena definicija uspjeha bi podrazumijevala potpisivanje sporazuma/nagodbe osoba uključenih u medijaciju, dok bi se nepotpisivanje sporazuma smatralo neuspjehom. Ne mogu se složiti s takvom definicijom, a evo i zašto. Da bismo mogli u konačnici odlučiti da li je medijacija uspješna, moramo najprije razumjeti koji je naš cilj. Ako je cilj medijacije potpisivanje sporazuma, onda bi jednostavna definicija uspjeha bila točna, no po mom mišljenju to nije cilj. Svrha, iz moje perspektive, je pozvati osobe da razgovaraju i pronađu put prema naprijed. Ako to osobe mogu postići, a primjerice ne potpišu sporazum, ipak bih to smatrao uspjehom.

Dopustite mi da vam navedem jedan primjer. Posredovao sam slučaju u kojem je članica tima, nazovimo je Jane, imala problema sa svojim upraviteljem koji je i uostalom podigao žalbu. Jane-ina pritužba nije prihvaćena i nakon toga je zbog stresa bila primorana dugoročno biti odsutna s radnog mjesta jer se nije mogla suočiti s upraviteljem. Jane je htjela promijeniti odjel, ali to nije bilo moguće te joj je bio ponuđen prijedlog nagodbe koji nije prihvatila. Namjeravala je uložiti žalbu na pritužbu, ali se u konačnici odlučila za medijaciju. Medijacija joj je pružila priliku za razgovor o tome što se dogodilo. Upravitelj je bio voljan i nadalje raditi s Jane, ali za Jane to jednostavno nije bila opcija. Tijekom medijacije Jane je odlučila napustiti poslodavca.

Da li je to bio neuspjeh? Nikako, oboje su imali priliku podijeliti svoje misli i osjećaje. Jane je pružena prilika da iskaže svoje mišljenje, a razgovor s upraviteljem pomogao joj je da shvati da je vrijeme za promjene. Medijacija joj je pomogla da zaključi situaciju s upraviteljem te se ona osjećala bolje. Nakon medijacije, dobili su priliku nastaviti se razvijati u poslovnom svijetu, svatko na svom putu.

U ovom primjeru nema sporazuma jer sudionici medijacije nisu nastavili raditi zajedno, ali također mogu zamisliti drugu situaciju u kojoj ljudi pristaju na zajednički rad i ne trebaju pisani sporazum. Ključ je u tome što osobe koriste medijaciju zbog dotadašnje loše komunikacije između njih. Kroz medijaciju osobe mogu ponovno uspostaviti komunikaciju i riješiti pitanja o kojima ranije nije bilo moguće razgovarati. Na taj način osiguran im je pozitivan ishod.

Zašto nam uopće treba pisani sporazum? Unatoč gore navedenom, još uvijek bih preporučio da se medijacija zaključi pisanim sporazumom iz sljedećih razloga:

  • Sporazum jasno i konkretno opisuje oko kojih točaka se svaka osoba složila tako da kasnije ne može doći do pogrešnog razumijevanja ili tumačenja samog ishoda medijacije
  • Sporazum se može upotrijebiti za upućivanje stranaka na usporedbu napretka u odnosu na ono što su rekli da će učiniti
  • Sporazum se može podijeliti s rukovoditeljem i/ili ljudskim resursima u slučaju da je potrebna daljnja podrška tijekom ostvarivanja napretka
  • Konačno, ono što je najvažnije, potpisivanje pisanog sporazuma jasan je pokazatelj strankama u postupku medijacije na obveze na koje se obvezuju i smjernica da se kreću prema budućnosti. Drugim riječima, psihološka obveza je barem jednako, ako ne i važnija od pisane obveze.

Da odgovorim na vlastito pitanje navedeno u naslovu – odgovor je DA. Medijacija može biti uspješna i bez potpisanog sporazuma, ali za uspješnu medijaciju ishod je održiviji ako postoji potpisani sporazum.”

Autor članka Can a mediation be a success without an agreeement?: Marc Reid

LINK na članak: OVDJE

Prevela i tekst prilagodila: Mateja Meštrović

Datum: 4. srpnja 2019.